Kredit za trajna obrtna sredstva: kada ima smisla, a kada ne?

Kredit za trajna obrtna sredstva

“Uzeli smo kredit za trajna obrtna sredstva”. Ok, a čime se bavite? “Prodajemo ljetni asortiman na štandu u Baškoj”. 🤿🏖️🩴

Vidjela sam puno poduzetnika koji ovako razmišljaju: zašto ne koristiti kredit za trajna obrtna sredstva, olakšat će nam povrat.… da, ali samo prve godine.

Završit će sezona u kojoj su prodali japanke i luftmadrace, i trebalo bi vratiti kredit koji je uzet za nabavu tih istih japanki i luftića. Na taj način ispravno je posložena financijska struktura, odnosno izvori financiranja vraćaju se dinamikom prodaje imovine koja je nabavljena tim sredstvima.

U suprotnom im se kratkoročno može činiti da je ostalo više sredstava od sezone, ali iza ugla je priprema nove sezone, pa ako se u nju uđe sa repovima (odnosno ako nakon te druge sezone moraju vraćati i kredit za pripremu prve sezone koji nisu vratili, pa se na njega nadoveže i povrat kredita za pripremu druge sezone), teško će se iz toga izvući – nedostatak likvidnosti će im uvijek “dahtati za vratom”.

Vječita tema i moje nepopularno mišljenje da su krediti za trajna obrtna sredstva izmišljotina. Osim:

✅ Ako je operativni ciklus jako dugačak (proizvodni proces koji zaista traje duže od godine dana – primjerice građevinski projekti, šumarstvo, ribogojilišta, vinarije s dozrijevanjem vina i sl.) onda kredit za trajna obrtna sredstva ima smisla i usklađen je s dinamikom poslovanja.

❌ Sve druge djelatnosti koje novac okreću brže – kredit za trajna obrtna sredstva nije dobar izbor, jer do trenutka kada dođe vrijeme za otplatu kredita, proizvodnja je već završena, zalihe prodane, obveze prema dobavljačima podmirene i potraživanja naplaćena – praktički je zatvoren cijeli poslovni ciklus zbog kojeg je kredit uopće podignut, dok obveza otplate kredita i dalje ostaje.

❗Ako se kredit za trajna obrtna sredstva koristi za kratki operativni ciklus, zapravo se krpaju rupe u profitabilnosti i likvidnosti, a to obično samo maskira ozbiljniji problem u poslovanju koji bi trebalo riješiti kako bi poslovanje bilo dugoročno održivo.

Na čemu treba raditi:

➡️ Povećati profitabilnost i optimizirati troškove: proći kroz prodajne cijene, marže, troškove i neprofitabilne proizvode/usluge,

➡️ Urediti politiku naplate: uvesti jasna pravila naplate, aktivno pratiti naplatu i analizirati kupce i njihovu rizičnost neurednog plaćanja, uskladiti naplatu sa plaćanjem dobavljača u onoj mjeri koliko je moguće, skratiti rokove plaćanja kupaca,

➡️ Pregovarati s dobavljačima: produžiti rokove plaćanja, tenderirati dio nabave, iskoristiti rabate – gdje je moguće,

➡️ Planirati novčani tok: uvesti redovito cash flow planiranje kako bi se na vrijeme uočile „rupe“ koje se rješavaju operativnim mjerama, a ne dugoročnim kreditom.

Ispravno strukturiranje kredita je važno jer izravno utječe na novčani tok i samu održivost poslovanja – a to nam je svima najvažnije – da poslujemo stabilno i da nas kratkotrajne oscilacije ne izbace iz tračnica.