Rad u Risku u banci dao mi je priliku vidjeti kako posluje zaista puno poduzeća, u različitim tržišnim i makroekonomskim uvjetima, koja su vodili razni menadžeri. Pa je onda zakonom velikih brojeva bilo i ponešto onih koja mogu služiti kao primjer kako ne donositi odluke u poslu.
Između ostalih, tu je bio i jedan autodealer koji je poslovao po buy back modelu (ne sjećam se imena, marki vozila kao ni vremena radnje, ali mi je priča ostala u živom sjećanju). Buy back znači da je unaprijed garantirao otkup vozila nakon određenog vremena.
Ideja je bila sljedeća: na proljeće, prije turističke sezone, prodati flotu novih vozila tvrtkama koje se bave rent-a-carom, te ih nakon sezone otkupiti koristeći pritom kratkoročne kredite banaka. Tijekom zimskih mjeseci, pa do idućeg proljeća prodavati ta vozila kao rabljena i postupno zatvarati kredite. Pa kud ćeš bolje, dva puta ćeš imati prihod po istom vozilu – jednom ga prodaš kao novo, drugi put kao rabljeno.
Mh daaa, osim što su se preračunali u procjeni tržišta rabljenih vozila. Pa su se ta rabljena vozila prodavala sporije od očekivanja, krediti su se vraćali sporije od ugovorene dinamike, i za čas je došlo novo proljeće i nova flotna prodaja za sezonu, pa na jesen novi buy back – a oni su još vukli stare kredite i zalihu rabljenih vozila koja se sad još povećala.
Nisu ni banke tu reagirale promptno, pa su se i one koprcale s dospjelim kreditima, restrukturiranjima, itd. Koliko se sjećam, priča nije završila dobro.
To je primjer kad se posao vodi “po nosu” – odnosno kako se dobra prilika i visoki prihod pretvore u visoke zalihe i ubijanje biznisa. I ne, ovdje se nije dogodio nikakav tektonski poremećaj na koji nisu mogli utjecati tipa Covida i sl…. Bilo je to u doba više-manje stabilnog poslovanja.
Ako ne kontrolirate biznis (razumom, ne osjećajima 😉) onda će biznis krenuti kontrolirati vas. Ne lajkamo to.